Naša istorija

119 godina duga tradicija

Radujem se što ću vas dočekati na mojim drvenim splavovima.

Pendek Tours Floßfahrt Fikret Pendek
Fikret Pendek
PENDEK TOURS
Ja sam Fikret Pendek osnivač i predsjednik Udruženja splavara Drine i Tare “Adem Pendek”, koje nosi ime po mom tragično preminulom ocu. Pripadam četvrtoj generaciji familije Pendek koja već punih 119 godina na tradicionalnim drvenim splavovima, najstarijem plovilu na svijetu, krstari brzacima i bukovima Tare i Drine, nudeći taj jedinstveni ugođaj svim ljubiteljima nedirnute prirode. Moj pradjed Sulejman počeo se baviti triftarenjem (riječni transport drvne građe) i splavarenjem daleke 1905. godine, prevozeći bogate Austrijance koji su nadgledali sječu i distribuciju šumske građe, ali i uživali u čarima ovih neodoljivih planinskih rijeka, u lovu i ribolovu. Njegovo zanimanje naslijedio je i moj djed Selim tridesetih godina prošlog vijeka, a nastavio otac Adem 1946. godine, da bi osnivanjem Turističke zajednice u Foči 1958. godine, postao i prvi profesionalni splavar u bivšoj Jugoslaviji. Vozeči na drvenim splavovima turiste iz cijelog svijeta kanjonima Tare i Drine stekao je i penziju. Stasajući uz svog oca, već sa 14 godina spustio sam prvi splav niz Taru, a od svoje 18 godine samostalno vozim turističke splavove. Do sada sam ovim neodoljivim i nadasve atraktivnim turističkim rutama, od Đurđevića Tare (Crna Gora) do Goražda (137 kilometara) skovao i spustio preko 600 splavova. Istu školu prošla su i moja braća Rasim i Džemo, koji zajedno sa mnom, te grupom rođaka i prijatelja splavara, nastavljaju porodičnu tradiciju. Iako se u davna vremena radilo o vrlo opasnom, ali i unosnom i dobro plačenom poslu, splavarenje (i triftarenje) tradicionalnim drvenim splavovima, praktično od dolaska Austrougarske u BiH, ekskluzivna je privilegija i biznis određenih familija iz gornjeg toka Drine, koje su s koljena na koljeno prenosile to umjeće. Na mjestu nastanka Drine, oko sela Bastasi, bile su to poznate splavarske familije Pendek, Šabanović, Čelik, Šahinović, Polovina, Lagarija, Dželil i Vejo, a tridesetak kilometara nizvodno, oko Ustikoline, bile su to Sofradžije, Mujezinovići, Osmanspahići, Subašići, Sobe, Uzunovići, Merkezi i dr., a u Višegradu porodice Hašima Paje, Abida Cocalića i Nurka Čankušića a u selu Godijevno to su familije Babić i Kovač. Vjerovatno se pitate zašto navodim ove porodice. Odgovor je jednostavan. Velika je umjetnost odabrati drvenu građu za splav (mora biti prvoklasna), pa sve to skovati, urediti i osigurati za udobnu vožnju, te na koncu uspješno kormilariti tim drevnim plovilom, vještine su i zanat koji se godinama uče i stiču od starijih. Zato se zanimanje splavara prenosi sa koljena na koljeno. Nažalost, vrijeme je učinilo svoje, starih splavara više nema osim grupe iz našeg Udruženja, koju ja organiziram i rukovodim jedinim u Evropi splavarenjem na drvenim splavovima. Vjerovatno ste primjetili da na desetine turističkih agencija širom bivše Jugoslavije nudi “splavarenje”, što je velika obmana, jer nude isključivo rafting gumenim čamcima, a to je ogromna razlika. Prema dostupnim podacima, u Evropi postoji oko 350 rafting udruženja i klubova koji na gumenim čamcima organiziraju rafting na 54 evropske rijeke, među kojima su i oni sa Une, Neretve, Krivaje, Drine, Tare… Međutim, jedino i isključivo u Evropi, splavarenje na tradicionalnim drvenim splavovima moguće je niz Taru i Drinu i samo mi to organiziramo i uspješno te raliziramo, sa najboljim splavarima na kontinentu. Zato ne gubite vrijeme i slobodno nam se obratite, jer samo doživljaj splavarenja na tim najstarijim plovilima koje je ljudski rod stvorio, neponovljiv je i za pamčenje čitavog života. Ljudi su splavarili Tarom i puno prije nego što su se prvi avanturisti dosjetili prevoziti turiste na tradicionalnoj splavi. Krajem 19. stoljeća, kad je porasla potražnja za drvenom građom, nije bilo teških kamiona i suvremenih putova, pa su trupci transportirani rijekom. Šumski su radnici drvene trupce spuštali niz kanjon iznimno opasnim i mukotrpnim načinom. Vezali su ih na splavi na kojima su onda plovili niz rijeku do odredišta. Tada se to zvalo triftanje. Tara je divlja rijeka i krije mnoge opasnosti, pa su život i sigurnost triftara ovisili isključivo o njihovoj spretnosti i snalažljivosti; kad bi upali u maticu rijeke okruženi brojnim trupcima, teško bi sačuvali živu glavu. Trupci su iz kanjona Tare dalje plovili Drinom do Foče ili Višegrada, a nerijetko i dalje. Triftanjem se drvena građa prevozila sve do kraja Drugog svjetskog rata. Vožnja na splavi niz divlju rijeku jedinstvena je avantura. To plovilo teško oko dvije tone s prednje i sa stražnje strane ima po jedno kormilo kojima upravljaju iskusni skiperi, što nije nimalo lako. Jednim izravnim udarcem u kamenu gromadu splav bi se mogla raspasti a splavari završiti u divljoj vodi, pa su za upravljanje potrebni iznimna vještina, snaga i iskustvo. Kad splav prijeđe preko podvodnog kamenja, nagne se, trupci škripe, a čavli kojima su učvršćene sajle za povezivanje trupaca iskaču, pa ih skiper sjekirom mora vraćati na mjesto. U plovidbi je splav malo potopljena, a sa svakim nailaskom na buk, zbog težine prolazi ravno kroz uzburkanu vodu, koja splavare ponekad potopi do koljena. Tara sa svojih 13-14 oC dodatno podiže ionako visok adrenalin. Najzanimljivije splavarenje, ujedno i najopasnije, jest u proljeće kad se snjegovi počnu otapati a Tara naraste i za nekoliko metara. Od silnog uzbuđenja čovjek ne stigne primijetiti prelijep krajolik kojim prolazi – jedinstveni kanjon netaknute prirode i potpune divljine izaziva strahopoštovanje, dok se brojni potoci većim ili manjim kaskadama slijevaju u tirkiznu rijeku.

Views: 5

Scroll to Top